Multipla skleroza

Multipla skleroza (MS),G35, (lat. Sclerosis multiplex) je neurodegenerativno oboljenje i autoimuna bolest koja prvenstveno "napada" bijelu masu središnjeg živčanog sustava. Multipla skleroza pogađa dugačke produžetke stanica neurona, na kojima pojedini dijelovi mijelinskog omotača upalno reagiraju i propadaju. Stoga se multipla skleroza smatra upalnom, demijelinizirajućom bolešću izazvanom imunološkim promjenama nepoznate etiologije. Kad je određeni dio mijelinskog omotača upaljen i oštećen, prenošenje impulsa kroz neurone je poremećeno, usporeno ili isprekidano, zbog čega poruke iz mozga dolaze na "cilj" sa zakašnjenjem, "greškama" ili ih uopće nema (izostaju). Bolest je vrlo promjenljivog tijeka, javlja se neurološkim simptomima i znacima i karakteriziraju je česta pogoršanja različitog stupnja, koja se smjenjuju sa naglim poboljšanjim kliničke slike (remisija bolesti). Nastanak multiple skleroze prate mnogi poremećaji različitog stupnja, od blage ukočenosti i otežanog hodanja, do potpune oduzetosti, sljepila, itd. U svijetu od multiple skleroze boluje preko dva milijuna ljudi i to uglavnom u razvijenim zemljama svijeta. Bolest je nešto češća kod žena nego kod muškaraca.

Povijest

Jedan od prvih medicinskih opisa multiple skleroze objavio je William MacKenzie (1791—1886), škotski oftalmolog, opisavši slučaj dvadesettrogodišnjeg muškarca kojem je prvi simptom bolesti bio poremećaj vida, a pomoć u Londonu je potražio nakon pojave paralize. Ubrzo su se kod ovog bolesnika razvili i poremećaj govora (dizartrija) i urinarna inkontinencija (nemogućnost zadržavanja mokraće). Svi simptomi bolesti nestali su nakon dva mjeseca, ali su se, znatno pojačani, ubrzo ponovo pojavili. Multiplu sklerozu, kao posebnu bolest, prvi put je 1868. opisao francuski neurolog Jean-Martin Charcot (1825—1893).[5] Patološke nalaze u svojim istraživanjima multiple skleroze Charcot naziva skleroza sa plakovima (fr.). Tri osnovna simptoma multiple skleroze, koja su poznata pod općim nazivom Charcotov trijas simptoma, su: nistagmus, tremor i "pjevajući" govor - dizartrija (što nije tipično samo za multiplu sklerozu). Kod ovih bolesnika Charcot je primjetio i promjene u kognitivnim funkcijama opisavši ih kao "značajno slabljenje pamćenja" i "lagani gubitak ideja" . I drugi stručnjaci prije Charcota opisivali su simptome, ilustrirtali promjene i kliničku sliku multiple skleroze. Najznačajniji među njima su britanski profesor Robert Carswell (1793—1857) i francuski profesor anatomske patologije Jean Cruveilhier (1791—1873), ali nijedan od njih nije opisao multiplu sklerozu kao zasebnu bolest. Nakon Charcotovog opisa multiple skleroze, posebne slučajeve ove bolesti opisali su još i Eugène Devic (1858-1930), Jozsef Balo (1895—1979), Paul Ferdinand Schilder (1886—1940) i Otto Marburg (1874—1948). Jedan od prvih književnih opisa multiple skleroze nalazimo u dnevniku Friedrich August Estea (1794—1843). Este je od multiple skleroze obolio u dvadesetosmoj godini života, a prvi simptom je bio smanjenje oštrine vida.

Multipla skleroza se može pojaviti u svakom životnom dobu. Najčešće se javlja između 20. i 40. godine života. Trenutno u svijetu oko 2,5 milijuna ljudi boluje od ove bolesti. Multipla skleroza se obično pojavljuje kod odraslih osoba u tridesetim godinama, ali je njena pojava moguća i kod djece mlađe od 15 godina. Kod djece, odnos oboljevanja od ove bolesti između polova može biti (tri djevojčice na jednog dječaka). Primarno progresivni podtip bolesti je češći kod oboljelih osoba počev od pedesete godine života. Kao i kod mnogih autoimunih bolesti, postotak oboljelih od multiple skleroze viši je u ženskoj populaciji, s tendencijom rasta. Kod djece, odnos oboljelih među muškarcima i ženama je još izrazitiji, dok iznad pedesete godine starosti, multipla skleroza zahvata muškarce i žene gotovo podjednako.

Kod multiple skleroze postoji epidemiološki vidljiva razlika u oboljevanju između stanovnika južne polutke i sjeverne polutke, a bolest se daleko manje javlja kod ljudi koji žive u blizini ekvatora. Multipla skleroza je pet puta učestalija u klimatskim uslovima koji vladaju u sjevernim djelovima Sjedinjenih Američkih Država, Kanadi i Europi nego u tropskim regijama i na Dalekom istoku. Klima, sunce i uzimanje vitamina D, navode se u brojnim istraživanjima kao mogući razlozi postojanja razlike u učestalosti MS u odnosu na zemljopisnu širinu. Međutim, postoje i neka važna odstupanja između sjevera i juga, kao i promjene u stopama prevalence tjekom vremena. U cjelini gledano, ovaj trend se polako sve više gubi. To znači da se ostali faktori, kao što su brojni ekološki faktori okoline i genetika, trebaju uzeti u obzir pri tumačenju porijetla multiple skleroze u današnje doba.U pojedinim regijama u kojema postoji veća učestalost multiple skleroze, neke etničke skupine imaju niži rizik razvoja bolesti, gdje spadaju; Semićani, Laponci, Turkmeni, američki Indijanci, kanadski Huteriti, Afrikanci, i novozelandski Maori. Laponci spadaju među narode sa malom vjerovatnostću od oboljevanja Najugroženiji narodi i rase od multiple skleroze su europski narodi. Ugroženost je manja kod crnaca za 50%, dok je prevalenca MS najniža kod mongolskih naroda. Najveću prevalencu multiple skleroze na svijetu imaju stanovnici Škotske. Ekološki faktori kojima je organizam bio izložen u djetinjstvu mogu imati veći utjecaj na eventualnu pojavu i dalji tijek multiple skleroze, kod oboljele osobe u njenom kasnijem životnom razvoju. Nekoliko studija sprovedenih kod migranata pokazuju da ukoliko se migracija dogodila prije 15 godine, ona stvara predispoziciju za razvoj multiple skleroze. Ako se migracija desila nakon 15 godine starosti, migrant zadržava osjetljivosti zemlje svog porijekla. Na pojavu multiple skleroze utječe godišnje doba u kome se osoba rodila. Zbog nedovoljne izloženosti suncu i oskudnog generiranja i unosa vitamina D, pojava multiple skleroze je češća kod osoba rođenih u manje sunčanim mjesecima. Prema istraživanjima sprovedenim u Nizozemskoj, stres povećava rizik od pogoršanja postojećih ili pojave novih simptoma bolesti, što direktno utiječe i na uvećanje stupnja invalidnosti bolesnika. Kod 73 bolesnika sa MS čiji su razvoj liječnici redovno pratili, zabilježeno je 457 stresnih događaja (koji su uključivali stres na poslu, financijske probleme ili smrt nekog od bliskih članova obitelji). Nakon tih događaja, zabilježena je pojava 134 pogoršanja kod 56 bolesnika, i 136 infekcija kod 57 bolesnika. Stres je bio povezan sa dvostruko većim rizikom od pogoršanja postojećih ili pojave novih simptoma bolesti, ali u ovoj studiji nije bilo dokaza o pogoršanju infekcija poslije stresnih događaja.

Razvoj bolesti

Rani simptomi i znaci multiple skleroze su obično blagi, zbog kojih oboljela osoba najčešće u početku ne traži medicinsku pomoć niti mišljenje specijaliste, a sami simptomi dođu i prođu, tako da ponekad tek nakon drugog ili nekog od narednih napada liječnik od bolesnika saznaje da je pacijent i ranije imao tipične početne simptome ove bolesti koji su nestali nakon nekoliko dana.

Početni simptomi multiple skleroze često su dupli vid, mješanje crvene i zelene boje ili čak sljepilo na jednom oku. Neobjašnjivi vidni problemi obično se poboljšavaju tek u višim stadijumima bolesti.

Kod većine bolesnika sa multiplom sklerozom javlja se i slabost mišića u udovima i problemi sa koordinacijom i ravnotežom u tijeku bolesti. Umor može biti izazvan fizičkom iscrpljenošću koja se može otkloniti odmaranjem, iako ovaj simptom može poprimiti oblik stalnog umora. Brojni bolesnici imaju simptome kao što su neosjetljivost, svrab kože, trnci, dok drugi mogu osjećati bolove. Teškoće govora, tremor i vrtoglavica su često prisutne tegobe. Oko polovine ljudi sa multiplom sklerozom ima kognitivne teškoće poput poremećaja: koncentracije, pažnje, pamćenja, teškoće rasuđivanja i takvi simptomi su često blagi i obično se previđaju i zanemaruju. Depresija koja je povezana sa kognitivnim problemima drugo je zajedničko obilježje oboljelih od multiple skleroze. Oko 10% bolesnika pati od težih psiholoških poremećaja. Kod 60% oboljelih toplota može uzrokovati privremeno pogoršanje mnogih simptoma multiple skleroze. U tim slučajevima smanjenje toplote eliminiše ove probleme. Zbog toga plivanje može biti dobro za ljude s multiplom sklerozom. Simptomi i znaci multiple skleroze zavise od lokalizacije promjena i jačine upale mijelinskog omotača neurona. To je razlog zbog čega su simptomi multiple skleroze toliko različiti i zašto ih je teško predvidjeti. Premda mozak i kičmena moždina imaju velik rezervni kapacitet, mnoga područja upale mijelinskog omotača neće dati nikakve simptome. Na mjestima nestanka mijelinskog omotača nastaju ožiljci koji se nazivaju skleroza, plak ili lezija. Klinički znaci i simptomi koji se pojavljuju u multiploj sklerozi mogu uzrokovati poremećaje vida, senzorne poremećaje, poremećaje koordinacije pokreta i ravnoteže, poremećaj mokrenja, defekacije i seksualnih funkcija, intelektualnih funkcija itd. Nikada jedan bolesnik nema sve simptome, a neki se simptomi pojavljuju češće u ranoj fazi bolesti, dok simptomi otežanog kretanja, povećanog tonusa mišića u nogama, smetnje mokrenja i nestabilnost u hodu i stajanju češće nastaju u kasnijoj fazi bolesti.